Vidimo toliko toga. Slike prolaze, smjenjuju se, traže trenutačnu reakciju. No vidjeti ne znači uvijek i susresti.
U knjizi La salvezza del bello Byung-Chul Han propituje ljepotu svedenu na ono što nam se odmah sviđa, bez otpora i bez distance. Film Saving Beauty polazi od Noemina čitanja tog pitanja. Ne ilustrira formulu: traži iskustvo.
Kada zastanemo, ono što se činilo već viđenim može se ponovno otvoriti. Slika zadržava pogled. Promjena svjetla čini reljef zamjetnim. Materijal otkriva nešto što je prvom pogledu promaknulo. Vrijeme pažnje omogućuje tim razlikama da se pojave.
Za Noemu je to i pitanje projektiranja. Površine pridonose načinu na koji se prostor može doživjeti: kroz teksturu, uzorak, odnos sa svjetlom i drugim materijalima. Njihova prisutnost može pružiti svakodnevne prilike da ponovno pogledamo.
Brera, s dekorima Loto, Trama i Arion, ulazi u film kao konkretan odgovor na tu mogućnost. Ne kao obećanje da nas predmet može spasiti, nego kao rad na uvjetima susreta: onome što nam prostorija s vremenom dopušta vidjeti, osjetiti i otkriti.
Spasiti ljepotu znači održati ovaj susret mogućim.
Izvorno Noemino čitanje i tumačenje, nadahnuto Byung-Chul Hanom. Završna rečenica pripada Noemi i nije citat filozofa.
